www.barban.hr
el.: 052/567-635
Fax.: 052/567-606
E-mail: opcina-barban@pu.t-com.hr

U hrvatskome dijelu Istre, iznad doline rijeke Raše, 28 kilometara sjeveroistočno od Pule, smjestio se Barban s okolnim selima i zaseocima, koje domaće stanovništvo zove Barbanštinom. Svoje je ime dobio po rimskoj obitelji Parpanus1.

Povijest Barbana seže daleko, već u 8. stoljeće s prvim slavenskim naseljavanjima poluotoka.

Prema pisanim izvorima, Slaveni su na istarski poluotok prodrli krajem šestoga stoljeća (599.2, 602. i 611. godine). Početkom sedmoga stoljeća dolaze na zapadnu obalu, da bi se sredinom stoljeća rasprostrli po čitavoj Istri.

Dolaskom u Istru, Slaveni nisu organizirali svoju državnu upravu, živijeli su u plemenskim savezima s knezom na čelu. Starješina plemena je bio župan.

Od godine 788. do 952., pod franačkom vlašću, u Istri nastaju velike promjene. Franci uvode feudalno društveno uređenje. Njihova se vlast protezala do rijeke Raše, dok je “istočni dio Istre od Rijeke do Raše bio sastavni dio Hrvatske, koja je u to doba predstavljala snažnu državu s vrlo jakom mornaricom”3.

Međutim, politička granica nije i granica etničkoga teritorija. Hrvati prelaze prirodnu i političku granicu, rijeku Rašu, i utvrđuje se u novoj seoskoj zajednici, komunu, u Barbanu (i dalje prema zapadu sve do Poreča).

Tijekom 11. stoljeća (točnije od 952. do 1230.), Istrom vladaju njemački feudalci. Barbanska županija, koja se nazivala “gočanskom ili gačanskom”, obuhvaća “sav južni prostor od Raše do Limske Drage, tj. Dvograda”4. Godine 1025., raspala se na više manjih. Pod njemačkom gospodom “sačuvale su naše županije svoj narodni ustav i svoju samoupravu”5. O tome svjedoči latinska isprava od 10. veljače 1199. godine, prema kojoj je barbanski župan Pribislav u prisutnosti grofa Hengelparta postigao nagodbu s puljskim podestatom (knezom) Rugerijem, obećao da će puljskoj općini davati četvrtinu i travarinu, proganjati zločince i podvrgavati se puljskome sudu. U drugoj ispravi iz iste godine, od 4. ožujka, Pribislav se spominje kao gastald Barbana.

U 13. stoljeću Istrom se širi prvo hrvatsko pismo glagoljica. Na freskama u crkvicama Svetog Antona Opata i Svetog Jakova u Barbanu nalaze se ugrebeni brojni glagoljički grafiti koji svjedoče o životu Barbanaca. U 15. stoljeću svoja su imena ugrebali podžupan barbanski Bratonja i pazinski potkapetan Baldasar Polderštan.

Zbog neprekidnih sukoba oko zemljišta, između patrijarha i goričko-pazinskih grofova, 1275. godine dolazi do razgraničenja o čemu je sastavljen pisani dokument nazvan Istarski razvod6.

Velik dio teksta Istarskog razvoda posvećen je razgraničenjima upravo na Barbanštini. U Razvodu je zabilježena i politička granica koja je djelila Hrvatsku državu rijekom Rašom: “najprvo zgoru Raša, voda velika: Sativancu z onu stran vode Velike reke, kočursko do termene meju Šumberom i Kočurom: z ovu stran Broda zdolu vse vodi, vrutki i Raša od jedne strane i druge barbansko, ohranjujući komunu labinskomu napajati živine do Raše i na vrutkeh ki ishajaju iz stran labinskeh, a ne inako. A k Labinu od Raše i vrutak vse Labinsko, i tako ravno zdolu do mora kadi se staje Raša z moren. Od tu ravno po sredi i na kanton cerkve svetoga Lovrenca v Dragi. Na ta kanton se staju dva termena od razvod, barbanski i rakaljski, crikva rakaljska; od pol mora k Labinu jest labinsko, a taj drugi pol mora k Barbanu jest barbansko. I ka koli stran bi, Labina ili Barbana, prek teh termeni na mori ribe lovili prez dopušćenja jedni ali druge strani va dne ali v noći, ona stran zapada prez vsak milosti pene gospodinu marak 5. I tako se odni obi strani sjediniše i kuntentaše i rekoše da se i sada tako meju njimi drži prez vsake zmutnje (...)”7.

Iz Istarskog razvoda saznajemo da su barbansku županiju prigodom razvođenja zastupali “na lokvi Srberu” pod velikim stablima cera i župan Boboš, te Rumin, Hrelac i Mikula Vivoda, Valentin i vas komun.” 8

Barban i Rakalj pripadali su već od 13. stoljeća pazinskom feudu koji su držali gorički grofovi. Godine 1374. vlast u Istri preuzimaju Habsburgovci. Nakon smrti posljednjeg goričko-pazinskog grofa Alberta IV., Rakalj i Barban su pod austrijskom vlašću.

Život barbanskih seljaka je težak. Dužni su podmirivati sve preuzete obveze prema vlastelinstvu: davati desetinu od svih vrsta žita, od vina, od sočivica, od sitne stoke. Pored toga za vrijeme raznih blagdana (Uskrs, Božić, Jurjevo, Miholje...) moraju nositi u dvor darove, određen broj janjaca, sireva i sl.

Mnogobrojne nedaće barbanskoga puka ne smanjuju se kroz stoljeća. Tijekom dugogodišnjeg ratovanja Austrije i Venecije, ne mogavši više izdržati ratna razaranja, pljačkanja i paljenja, Barban se 1516. godine predao Veneciji. Tom je prigodom barbanski župan Šante Višković ishodio priznanje nekih članaka (kapitula) da neće biti stavljeni u gori položaj. Pogodba je imala osam točaka. Četvrtom točkom zadržao je Barban pravo izbora župana, podžupana i pučkih sudaca, a petom izbor kaptola sa župnikom. Barban je pripao labinskoj jurisdikciji.

Ugovorom o miru u Tridentu, Veneciji su ostavljeni Barban i Rakalj, koja je morala s njima preuzeti i obvezu da će isplatiti više od pet i pol tisuća mletačkih dukata Simonu Taksisu, kome su ih Habsburzi za taj iznos duga založili. Kako su Mlečani bili prezaduženi, a seljaci bez sredstava da se sami iskupe, sela su dana na dražbu. Ugovorom od 23. prosinca 1535. Barban i Rakalj prodani su poznatoj mletačkoj obitelji Loredan za 14.760 dukata. Tim se ugovorom Leonardo Loredan obvezuje poštivati osam točaka dogovorenih u predaji 10. svibnja 1516.

Uzalud su se nadali Barbanci da će im biti bolje pod Mlečanima. Nova se vlast pokazala vrlo vještom u istjerivanju obveza i podavanja od seljaka. Loredanske terminacije sve su više stezale njihova prava, miješale su se u djelatnost župana i sudaca, u pravo izbora crkvenih poglavara. Tijekom tristoljetne vladavine, Loredanima je bio cilj ubrati što više prihoda. Svoje planove i namjere provodili su putem upravnog aparata. Bili su to uglavnom neimućni stranci (Furlani i Krnjeli iz Karnije) koji su tijekom vremena u Barbanu stvorili poseban društveni sloj, koji je svojim navikama i potrebama odudarao od ostaloga puka. Iako se često nisu odlikovali visokomoralnim karakteristikama, uvijek su se s omalovažavanjem odnosili prema običajima, jeziku i kulturi domaćega stanovništva. Nerijetko su se tome sloju pridruživali i imućniji Hrvati.

Godine 1805. u ratu s Francuzima Austrija je izgubila bivši mletački dio Istre koji se pripojio Napoleonovoj “Kraljevini Italiji”. U kolovozu iste godine, bježeći pred nadirućim francuskim četama, mletačka feudalna gospoda bježe naglo iz kaštela ostavljajući županu Ivu Pavlića i podžupana Matu Mirkovića da svečano dočekaju Francuze.

Francuze i njihove ideje oduševljeno je prihvatio i barbanski kanonik Petar Stanković9, kao i njegov mlađi brat Martin, koji je 1808. godine postao barbanskim načelnikom.

Vladavina Francuza u Istri donosi mnoge promjene: Francuzi ukidaju stare feudalne veze između kmetova i veleposjednika, suzbijaju utjecaj crkve i unose građanske slobode.

Nakon poraza Francuza 1815. godine odlukom Bečkoga kongresa Istra je dodijeljena Austriji. Pod austrijskom vladavinom ostaje do kraja 1. svjetskoga rata, 1918. godine.

Godine 1915. Italija je sklopila Tajni pakt u Londonu kojim se obvezala da će ući u rat na strani Engleske, Francuske i Rusije ako joj zauzvrat dadu Istru, Trst, Goricu i Dalmaciju s otocima. Po završetku rata, Italija je tražila izvršenje ugovora. Novoformirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca uzalud se tome protivila. U talijanskome gradiću Rapallu 12. rujna 1920. Istra, Trst, Gorica, Zadar i otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža pripojeni su Italiji ugovorom između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rijeka je prema istome ugovoru ostala samostalna državica, ali ne zadugo.

Još u vrijeme okupacije (od 1918. do 1920.) Italija je započela s politikom asimilacije istarskoga hrvatskog življa. Fašisti, neometani od vlasti, provode nasilje nad slavenskim pučanstvom. Zatvaraju se hrvatske pučke škole, klasična gimnazija i Ženevska preparandija u Pazinu. Za Istru nastaju dani nasilnoga talijaniziranja i zatiranja hrvatskoga identiteta.

Perfekt Julijske Venecije, kojoj pripada i Istra, u ožujku 1923. zabranjuje uporabu hrvatskoga jezika u upravi, a kasnije 1925. kraljevim dekretom i na sudu. Konačni udarac hrvatskome školstvu zadaje tzv. Školska reforma ministra Giovannija Gentilea od 1. listopada 1923. U školi je nastavni jezik isključivo talijanski. Učitelji su Talijani i budno prate da učenici međusobno ne govore hrvatski. Godine 1927. ukidaju se sva kulturna i sportska društva, zadružne organizacije, gospodarski i kreditni zavodi.

Nakon Tirola, 1927. godine dolaze na red promjena imena i prezimena u Julijskoj Veneciji. Imena mjesta potalijančena su već 1923. godine. Barban sada nosi naziv Barbana.

Nezadovoljni ovakvom politikom, žitelji Istre izražavaju svoje nezadovoljstvo raznim bunama (Proštinska buna, buna labinskih rudara...) koje su Talijani gušili u krvi. Veliki broj žitelja i intelektualaca bježi preko granice na Trsatu u Jugoslaviju. Najjači je emigrantski centar bio u Zagrebu, gdje je živjelo oko 7000 Istrana. Među njima i ekonomist i književnik dr. Mijo Mirković, poznat pod pseudonimom Mate Balota, profesor Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli (današnjeg Filozofskog fakulteta) i glazbenik Slavko Zlatić.

Drugi svjetski rat donosi 1943. godine oslobođenje Istre od talijanske okupacije. Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. U roku od dva dana, 9. i 10. rujna, čitava je Istra oslobođena. Nadnevka 13. rujna 1943. donesen je zaključak o priključenju Istre Hrvatskoj, izdan je proglas puku, a 20. rujna odluku o pripojenju Istre, Rijeke i Zadra Hrvatskoj proglašava i ZAVNOH. Tu povijesnu odluku potvrđuje AVNOJ 30. studenoga 1943.

U Pazinu se 25. rujna 1943. sastao Pokrajinski NOO za Istru (Istarski sabor) na kojem su doneseni važni zaključci: ukidaju se talijanski fašistički zakoni, sva nasilno potalijančena prezimena, imena mjesta, ulica i svi natpisi zamjenjuju se hrvatskima, u crkve se uvodi hrvatski jezik, uvode se hrvatske škole, talijanska manjina u Istri uživat će sva nacionalna prava: slobodu jezika, tiska i slobodu kulturnog razvitka, te pravo uporabe svoga jezika.

Nakon završetka 2. svjetskog rata, Istra a s njome Barban i Barbanština, pripojeni su Hrvatskoj i svojim hrvatskim korijenima u sklopu jugoslavenske federacije. Nakon 45 godina, 1990. godine, Barbanština se priključila borbi Hrvata za svoju samostojnost i život u suverenoj Hrvatskoj.