Neposredno pred smrt, u travnju 2006., objavljen je posljednji intervju velike talijanske glumice Alide Valli u dnevniku Il Giornale. Intoniran kao završno prisjećanje na djetinjstvo i mladost, razgovor se u nekoliko navrata dotaknuo Pule, grada u kojem je rođena, no njegov sadržaj teško da bi oduševio one koji su nedavno odlučili da se nekadašnje pulsko kino Zagreb preimenuje u Valli. Glumica se, naime, novinaru deklarira kao talijanska patriotkinja koja je prekasno shvatila da nije trebala popustiti izazovu karijere i snimati “filmiće”, nego ostati u voljenoj Istri i učiti djecu da se ponose time što su Talijani.

Najranije uspomene na Pulu romantične su unatoč tome što je kao dvogodišnjakinja - zbog toga jer je u neposrednoj blizini eksplodirala barutana - tri dana bila u šoku i nije uzimala hranu. Kada se nakon velikih uspjeha u Italiji, početkom četrdesetih godina, vratila nakratko u rodni grad, zatekla je neprijateljsku sredinu u kojoj “Slaveni” prigovaraju Talijanima zašto ne govore “srpsko-hrvatski”.

Ni kasniji boravci nisu bili mnogo sretniji, a najbizarniji je bio posljednji, 2000. godine, kada je s Rafom Valloneom u Hrvatskoj snimala televizijski film “Sveto vino”.

- Novi gospodari moje zemlje nisu imali nikoga koga bi istaknuli kao nacionalnog heroja. Učinilo im se prikladnim da ponude Alidi Altenburger (glumičino pravo ime - op.a.) status počasne hrvatske umjetnice. Na pitanje novinara što je odgovorila hrvatskim vlastodršcima, Alida Valli poentira: “Rekla sam im da sam, kao i moj grad, mnogo puta mijenjala kožu, ali sam rođena i umrijet ću kao Talijanka. Napišite to na mojem grobu”.

Intervju je proteklih mjeseci često citiran u polemikama po istarskim medijima o tome je li trebalo pulskom kinu dati glumičino prezime. Očito, napravljen je politički gaf, međutim, za nekoliko desetljeća razlozi za i protiv past će u zaborav, a zahvaljujući filmovima poput “Trećeg čovjeka” i “Sensa” glumičina legenda ostat će podjednako poticajna. [opširnije]