------------------------
LJERKA CAR MATUTINOVIĆ, suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, rođena je u Crikvenici. Diplomirala je u Zagrebu hrvatski i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu. Članica je Društva hrvatskih književnika od 1975., hrvatskog PEN-centra, zagrebačkog centra Europskog društva kulture (sa sjedištem u Veneciji) i Hrvatskoga društva pisaca (2005.).
Od 1961. objavljuje književna kritike, interpretacije i eseje. Pjesme od 1965., a pripovijetke od 1975. u nizu časopisa i novina (Kolo, Republika, Riječka revija, Dometi, Istra, Forum, Dubrovnik, Mogućnosti, Most, La Battana, Impegno 80, Oko, Vjesnik, Večernji list, Hrvatska revija, Vijenac, Hrvatsko slovo, Nova Istra, Književna Rijeka, Kaj…).
Objavila je četrnaest knjiga poezije, od kojih su dvije na čakavskome narječju: Kanat slaji od meda, Čakavske versade i ciklus „Litrati“ uvršten u zbirku Jabuka na glavi (2001.).
Od knjiga izdvajamo: Vrijeme rastanaka, 1971., Odiljat se, 1983., La Bellezza del respiro – Ljepota disanja, 1984. (zlatna medalja, Mazara del Vallo, 1985.), Glasovi glazba, 1988., Bezumlje, 1994., Disanje, izbor, 1997., Jabuka na glavi, 2001., Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005.
Od knjiga za djecu ističemo: roman MA i LU (dva izdanja u 5.000 primjeraka, 1989., 1990.), Tri pustolova hrabra, 1996., Sve niče iz priče, 2000., Raduj se danu, pjesme, 2004.
Proza za odrasle: Ljubavni jadi Ružice Trnoružice, 1986., Seoba mora, 1996., Opsjenar Galateo, srednjovjekovne priče, 2003., Mirakul zvan ljubav, 2006.
Književno-kritička proza: Pjesnička riječ Dragutina Tadijanovića, 1970., Čin riječi, 1979., Odjeci pjesničke riječi, 1991., Hrvatski pjesnici, Školska antologija, 2006.
Prijevodi s talijanskoga jezika: Alberto Moravia: Nosorog, 1991., Gianni Rodari: Putovanje plave strijele, 1995., Carlo Collodi: Pinokio, 1996., Gianni Rodari: Čipolino, 1998., Boccaccio: Dekameron, 2002., Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio), 2003., Žena od kamena, izbor iz suvremene talijanske proze, 2005.
Za pjesničko i prozno stvaralaštvo dobila je niz nagrada. Izdvajamo: Drago Gervais (za pjesme), Rijeka, 1981., 1985., Il Borghetto, Citta' di Montepulciano, 1988, 1989., 1. nagrada za prozu i poeziju; San Bartolo, posebna nagrada za poeziju, Premio speciale, Firenca, 1996., Nagrada za životno djelo Grada Crikvenice, 1996. I nedavno: Nagrada Ocjenjivačkog suda na Međunarodnom natječaju za poeziju i prozu, Citta' di Salo', za pjesmu: Sonet o povratku molitvi (2005.)
Pjesme su joj prevedene na desetak stranih jezika, a pripovijetke na talijanski i njemački. Zastupljena je u domaćim i stranim antologijama. Živi i radi u Zagrebu.
----------------------------------
Sažetak
U ovom esejističko-pjesničkom promišljanju pokušala sam odgovoriti na neka nasušna pitanja o kontrapunktu između imaginacije ljubavi i depresivnih odnosa mržnje. U svjesnom biću rađa se osjećaj ljubavi, on je u osnovi svrha svih misli i osjećaja. Biće žudi ostvarenje ljubavi i žudnje, a da bi to ostvarilo, mora se nametnuti snagom svoje mentalne i fizičke egzistencije. Biće se ne smije pasivno prepustiti obilju emocija, ono će svojom kreativnom imaginacijom prihvatiti misao da može „ovladati ljubavlju“. Jer ljubiti, znači živjeti zauvijek.
Te su imaginativne aktivnosti povezane s procesima umjetničkog djelovanja, pa će stihovi biti kvintesencija emocija ljubavi. Međutim, taj osjećaj može biti varka, jer ljubav u trijumfu ispunjenja pruža osjećaj „svemoći“. A upravo u takvom odnosu krije se zamka, javlja se osjećaj tjeskobe i nesigurnosti: ljubav ulazi u područje „mistificiranja“. Enigma koju ljubimo krije svoj pravi identitet i sukob dvaju bića neminovan je. Otuđeni „galaktički sustavi“ dvaju bića kreću se domenom mržnje koja uključuje sve mehanizme različitosti. Iz opsjednutosti ljubavlju ulazimo u obuzetost mržnjom koja je kompleksna emocija i dokazano djelotvorna . Te se dvije snažne emocije slažu u jednom: i jedna i druga donose bol i patnju. Razočaranje je neminovno: bića postaju svjesna spoznaje „da ne mogu sve i da ništa nije zauvijek“!
Onda nastupa književnost kao svojevrsni „nadomjestak ljubavi“. Književnost „spašava“ ljubav od propasti i destrukcije. Ona joj vraća dostojanstvo i moć, ali je u isto vrijeme svjesna svih antagonizama i „privida sreće“. Prožimanje mržnje i ljubavi znači život sa svim njegovim nepredvidljivim mijenama. Od kojih ne možemo pobjeći!
----------------------------------